subota, 27.05.2006.

Vrijeme oblačno, s kasnijim razvedravanjem?

Nadajmo se. Ja sam ljuta, tužna, užasno mi je sve ovo. Nije me zvao, nisam ni ja njega. Priuštila sam si jednu dugu, opuštajuću kupku, i razmislila sam malo o ovoj sjebanoj situaciji.
Da, ja sam kriva, ja sam imala glupe simpatije kao u osnovnjaku. Pretpostavljam da je gotovo.

Odlučila sam neke stvari, i što je sigurno, je sigurno.
Idem na faks najesen. Mislim na veterinarski. Obožavam životinje, i vjerojatno ću se morat nakratko preselit u Zagreb. Boli me. Završit ću faks, i otvorit stanicu tu u Rijeci. Malo kasnije!
Dosta mi je muškaraca, i svega! Pa tako.
Nisam donijela neke velike odluke. Ali je dovoljno za sad.

- 10:40 -

Što misliš? (25) - Isprintaj ovu sramotu - #- ne znam šta bi ovo trebalo značit, al nema veze

srijeda, 24.05.2006.

Iznenađenja

Ja obožavam iznenađenja. Ona lijepa, ugodna. Oduvijek sam sanjala o zarukama, oduvijek sam u glavi imala točnu sliku prstena i ugođaja. I zamišljala sam svoje vjenčanje...
Ja i Dragi šetamo plažom. On klekne i pita me da se udam za njega. Ja ga poljubim i s prstenom na ruci šećemo po plaži, po pijesku koji nam miluje stopala... A tek vjenčanje! Također na plaži, kod mora, pri zalasku sunca... Nekoliko ljudi koji su nam dragi...
I što sam dobila? Umjesto zaruka i vjenčanja na plaži, dobila sam ono neugodno iznenađenje. Rekao mi je da mu je dosta. Rekao je da osjeća da između nas ništa nije isto. Dignuo se od stola, i otišao. Vrata mog, odjednom prevelikog stana, zalupila su se treskom.
Grozna sam. Jesam li? Jesam li ja kriva za raspad? Da. Ja i moja glupa filozofija o rutini. Ja i moja glupa simpatija koju osjećam prema kolegi.
Nisam shvatila što sam imala dok to nisam izgubila. Nepovratno.
Mislila sam da mi je sve u životu savršeno. Sad mi se čini da ja više i nemam života. Voljela sam ga, jako. Ali umjesto vječne sreće, dobila sam patnju. Možda ne vječnu, ali vjerojatno dugu, i tešku.
To se dogodilo jučer, i otada ništa mi ne ide kako treba. Šefice danas nije bilo, ali zato je ona svraka od tajnice preuzela njeno mjesto. Iako bi već dvadeset godina trebala biti u penziji.
Imala sam duplo manje posla, ali što mi to vrijedi? Nisam imala dečka kojem bi otišla. Mogla sam kod sestre, ali ni to nije ništa. Samo bi mi nabila na nos svoju sreću, svog prekrasnog muža, i super sina.
Mama bi mi rekla da je to najbolje, nikad ga nije voljela. To bi me razljutilo, i opet bi bila sama.
Kod prijateljica nisam htjela ići, samo bi me razveselile. Ja ne želim veselje, ja želim mog Jedinog!
I sad sam sama u svom stanu. Šta radim? Pišem ovaj post. Nisam pisala blog, toliko sam uživala. Iako više ne znam s kim. Nije fer. Ništa nije fer.
I tako. Iznenađenja su nezaobilazni dio života. Iako su češća ona neugodna.
Čini li mi se?
Recite mi da umišljam, recite da će sve biti u redu.
Nek netko nešto kaže.

- 13:00 -

Što misliš? (25) - Isprintaj ovu sramotu - #- ne znam šta bi ovo trebalo značit, al nema veze

subota, 20.05.2006.

Gluposti

MySpace Layouts

Danas sam malo opsjednuta slatkim životinjama, i time da zaustavim njihovo mučenje. To me baš živcira. Ne kužim akko ih ljudi mogu mučiti, je li to zato što ne znaju hrvatski ili možda zato što nisu baš prijateljski raspoloženi? A nisu takvi jer ih mi mučimo, i tako se sve vrti u krug.